Izvorni kôd stranice Jezičke negacije i asimilacije u Sandžaku

Svjetovne škole u periodu međuraća izvode nastavu na srpskome jeziku, što izaziva dva važna procesa u jezičkome raslojavanju u [[Sandžak|Sandžaku]]. Prvi se odnosi na početke jezičke asimilacije, koja kreće od obrazovnih centara i administrativnih službi, odakle se većim ili manjim intenzitetom, usljed više generacija učenika koje su prošle kroz takav sistem obrazovanja, širi i među drugim slojevima društva, promovirajući srpski jezik, ekavski izgovor jata i ćirilicu kao kultivirane vrijednosti, odlike jezika inteligencije i elite. Čak su i neki autori perioda međuraća svoje uratke objavljivali na ekavici, poput [[Ilijas Dobardžić|Ilijasa Dobardžića]], ili pojedinih pripadnika velikomedresantske generacije koji svoje prve pjesničke nemire također objavljuju na ekavici, kakve su recimo pjesme [[Ćamil Sijarić|Ćamila Sijarića]] iz tog perioda. Posljedica toga bila je da se većina naroda distancira od te vrste “jezičkog elitizma” i intenzivira dijalekatski govor kao identitetsku vrijednost i branu asimilacijskim procesima koji su, uz sve ostale vidove pritisaka na [[Bošnjaci|Bošnjake]] i muslimane, bili slojevito razgranati od strane centralnih vlasti.

== Komunističko doba ==
Maternji jezik sandžačkih Bošnjaka, bosanski jezik, biva, kao i na cijelome teritoriju Jugoslavije pravno-formalno nepostojeći, institucionalno se isključivo govori o srpskohrvatskome jeziku i njegovim dijalektima. Tako će, već pedesetih godina XX vijeka, Danilo Barjaktarević, dugogodišnji profesor dijalektologije na Univerzitetu u Prištini, ponuditi opis sandžačkih dijalekata u studiji, koja je ujedno bila i njegova doktorska teza, ''Novopazarsko-sjenički govori'', u kojoj je dao klasifikaciju sandžačkih dijalekata i opis njihovih karakteristika kao dijela srpskohrvatske dijalekatske cjeline, naglašavajući prevagu srpskoga jezika kao osnovice ovih govora, s obzirom na to da je većina primjera u studiji zabilježena od informatora sandžačkih Srba i Crnogoraca, dok se bošnjački element spominje tek u slučajevima kada se, usljed općepoznatoga stanja na terenu, nije mogao izbjeći. Nešto kasnije, u općem pogledu na dijalekte srpskohrvatskoga jezika, precizniji opis i definiciju sandžačkih govora dat će [[Asim Peco]], posmatrajući iste kao zetsko-sjenički dijalekt srpskohrvatskoga jezika.

U obrazovnom sistemu ustrajava se isključivo na srpskome standardnom jeziku, njegovim karakteristikama i posebnostima, dok se maternji jezik Bošnjaka, sada već isključivo u kolokvijalnoj i upotrebi unutar uskih porodičnih krugova, smatra nazadnim ostatkom prošlog vremena, retrogradnim naslijeđem i primitivizmom protiv koga se prosvjetni radnici moraju boriti svim silama. Presudnu ulogu u formiranju boraca za istrebljenje “retrogradnih elelmenata” u Sandžaku imala je Učiteljska škola koja je posebnim ukazom Narodne vlade Socijalističke republike Srbije formirana 1946. godine u Novome Pazaru s ciljem, kako je stajalo u proglasu, dobijanja učitelja iz “naše sredine” koji će kao pravi sinovi svog roda “predanije prionuti prosvećivanju zaostalih masa”. U naredne tri decenije (1946–1974) ova škola proizvodit će učiteljski i nastavnički kadar koji će biti raspoređen u svim sandžačkim urbanim i ruralnim naseljenim mjestima i, jer su najčešće uz profesionalno učiteljsko zanimanje imali i političko-partijsku funkciju, utjecati na to da se generacije sandžačkih Bošnjaka otuđuju od dviju temeljnih vrijednosti svog identiteta: bosanskoga jezika i prakticiranja vjere (učitelji su vodili bespoštednu borbu protiv mekteba i islamske vjeronauke).

O tome koliki je značaj dat ovoj školi i općenito njezinu djelovanju među sandžačkim Bošnjacima najbolje svjedoči [[Rezolucija Prvog sabora prosvetnih radnika Sandžaka]] održana 29–30. 4. 1954. godine, na kojem je prisustvovalo preko četiri stotine prosvjetnih radnika iz Sandžaka i više najznačajnijih državnih i partijskih dužnosnika, u kojoj se između ostaloga konstantira: <blockquote>''<big>Učiteljska škola u Novom Pazaru dala je Sandžaku priličan broj kadrova koji su pokazali vidne rezultate, kako u školi tako i u prosvećivanju naroda ovog kraja uopšte. Oni su se, zajedno sa drugovima koji su došli iz drugih krajeva, uspešno uhvatili u koštac sa zaostalošću ovoga nekad zabačenog i zapuštenog kraja.</big>''</blockquote>i izdaje nova direktiva prosvjetarima: <blockquote><big>''Nema uspeha u radu ako prosvetni radnik nije ne samo dobar stručnjak u užem smislu, već i ujedno pravilno orijentisan. Zato u svim našim kolektivima treba pojačati borbu za pravilno ideološko uzdizanje. Jer ako prosvetni radnik igde treba da bude stvarni prvoborac u svemu što je nazadno i što koči naš napredak, to treba da bude u ovom kraju''.</big></blockquote>Uzimajući sve ovo u obzir, postaje jasan raskorak između onoga što se naziva standardnim jezikom, i što je u tom periodu bilo načelno srpskohrvatski, a suštinski srpski jezik, i većine govora sandžačkih Bošnjaka, koji su uporno čuvali dijalekatske posebnosti kao skoro jedine preživjele elemente svoga identiteta, stvarajući prema tom zvaničnome standardnom jeziku i obrazovnom sistemu koji im se nametao kao negativnu konotaciju.

=== Očuvanje bosanskoga jezika u Sandžaku ===
Ključnu ulogu u očuvanju nukelusa bosanskoga jezika u Sandžaku, pored unutarnjeg poriva naroda, odigrali su sandžački pisci, naročito oni vezani za sarajevski i podgorički krug, koji su u svojim djelima očuvali izvornu sandžačku leksiku i na taj način uveli je u cjelovitu bazu srpskohrvatske leksike. Nemjerljiv je doprinos u tom pogledu prve i druge generacije sandžačkobošnjačkih pisaca, preživjelih svršenika Velike Medrese u Skoplju – [[Ćamil Sijarić|Ćamila Sijarića]], [[Hamdija Šahinapašić|Hamdije Šahinapašića]], [[Muhamed Abdagić|Muhameda Abdagića]], [[Junus Međedović|Junusa Međedovića]], [[Mustafa Memić|Mustafe Memića]], [[Jakub Memić|Jakuba Memića]], [[Muriz Idrizović|Muriza Idrizovića]], [[Vehbija Hodžić|Vehbije Hodžića]], [[Sulejman Mašović|Sulejmana Mašovića]], [[Kasim Hadžić|Kasima Hadžića]] i drugih – te prve poslijeratne generacije, uglavnom svršenika novopazarske Učiteljske škole – [[Alija Džogović|Alije Džogovića]], [[Jašar Redžepagić|Jašara Redžepagića]], [[Husein Bašić|Huseina Bašića]], [[Meho Ćorović|Meha Ćorovića]], [[Zaim Azemović|Zaima Azemovića]], [[Maruf Fetahović|Marufa Fetahovića]], [[Omer Turković|Omera Turkovića]] – mada se već tada javljaju i oni autori koji će, usljed osjećaja pripadnosti beogradskome kulturnome krugu, svoja djela pisati na ekavici i srpskome jeziku – poput [[Muhamed Mula Musić|Muhameda Mula Musića]], [[Ismet Rebronja|Ismeta Rebronje]] i, većim dijelom opusa, [[Ibrahim Hadžić|Ibrahima Hadžića]]. 

Potonje dvije generacije sandžačkobošnjačkih književnika, tzv. generacija dezorijentacije formirana pod utjecajem jugoslavenskih književnih centara i tzv. generacije tromeđe, koja je u najvećem stasavala oko pljevaljske Međurepubličke zajednice kulture, dosljedno će pratiti ovu polarizaciju, sa znatno izraženijim procentom onih koji će svoja djela objavljivati na ijekavskoj varijanti srpskohrvatskoga jezika u kojoj su komotnije mogli iskazati posebnosti sandžačke dijalekatske baze i općenito svoga maternjega bosanskoga jezika.

Zahvaljujući tome, otvorila se i mogućnost posebnih znanstvenih osvrta na jezik sandžačkih pisaca, naročito onih čija su djela u jugoslavenskim i širim okvirima bivala prepoznata te su samim time pripadali recentnoj jugoslavenskoj književnosti. Tako će 1989. godine na Filološkome fakultetu u Beogradu [[Hasnija Muratagić|Hasnija Muratagić-Tuna]] odbraniti doktorsku tezu ''Jezik i stil Ćamila Sijarića''. Muratagić-Tuna (1991) bavit će se jezikom i nekolicine drugih sandžačkih pisaca, poput [[Zuvdija Hodžić|Zuvdije Hodžića]] ili pak [[Murat Baltić|Murata Baltića]].<ref>Bosanski jezik u Sandžaku, Jahja Fehratović</ref>

==Literatura==

[[Kategorija:Bosanski jezik]]
<references />