Ibrahim ef. Hadžišehović

BIOGRAFIJA

Šerijatski sudija

(1905-1954)

Ibrahim ef. Hadžišehović (1905-1954), rođen je u Prijepolju od oca Abdulaha i majke Džemile, rođene Hadžimurtović. Otac mu je bio ugledni zanatlija, koji je imao radionicu za izradu narodnih nošnji, koje su se tada nosile i to za sve konfesije. Istim zanatom bavila su se i njegova dva starija brata, Ćamil i Abid, koji su naslijedili očev obrt i do smrti su živjeli u Prijepolju. Ibrahim je bio srednji sin. Najmlađi brat Osman je kao gimnazijalac i sedamnaestogodišnjak bez saglasnosti roditelja otišao u Tursku, tamo uz pomoć rodbine i prijatelja završio školu elektro-struke. Radio u državnoj Elektrodistribuciji a nakon toga osnovao samostalnu firmu, zasnovao porodicu, uzeo prezime Altinbor i umro je 1998. godine. Ibrahim ef. je imao i dvije sestre, jednu stariju i jednu mlađu. Starija sestra Zineta udala se u Priboju za Fehim-bega Hasanagića. Mlađa sestra Hankija udala se u Prijepolje za Nuha Delića. Ibrahim je srednju školu završio u Prijepolju i pošto je bio nadaren i odličan učenik, po preporuci profesora, prijavio se za prijem i stipendiranje na Visokoj Šerijatsko-sudačkoj školi – Mektebi-nuvab – u Sarajevu, gdje je i primljen i koju je završio 1930. godine. Šerijatski sudovi su u to doba bili dio državnih sudova, koji su obrađivali sve pravne predmete muslimanskog stanovništva i to iz kompletnih oblasti porodičnog, nasljednog, gruntovnog i vakufskog prava i pri tome se oslanjajući na aktuelni Ustav i zakonske propise države. U pogledu postupaka primjenjivani su vanparnični postupak i ostali procesni postupci koji su bili jedinstveni. Nakon diplomiranja, cijeli radni vijek Ibrahim ef. je proveo u sudovima mijenjajući mjesta službovanja, kako je u to vrijeme bilo uobičajeno za sve državne službenike i niko nije mogao uticati na svoj raspored službovanja. Tako je u toku svog radnog vijeka Ibrahim ef. sudijsku službu obavljao u Sandžaku, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Prvo kratko službovanje bilo mu je u Sjenici, zatim je dobio raspored u Pljevlja. U Pljevljima se oženio Sadijom Muderizović, koja je bila kćerka Hajrudin ef. Muderizovića, koji je bio mufetiš na svim srednjim školama. Iz Pljevalja je dobio raspored u Rožaje, gdje mu se 1932. godine rodila najstarija kćerka Šadija. Zatim odlazi u Novi Pazar i tamo je ostao do 1937. godine. U Novom Pazaru je 1935. godine dobio drugu kćerku - Belkisu. Iz Novog Pazara je raspoređen u Makedoniju – Gnilane, a nakon toga u Prilep. Po izbijanju Drugog svjetskog rata u Makedoniju ulaze Njemci i Bugari, koji nalažu da u roku od 24 sata iz Makedonije treba da izađe svo „srpsko“ stanovništvo a pod tim su podrazumijevali sve one koji govore „srpski“ jezik, naređujući, također, da sa sobom ne smiju ponijeti ništa osim ručnog prtljaga. Ibrahim ef. je tada sa porodicom otišao u Prijepolje, gdje je kratko boravio. Prijepolje je u tom momentu bilo pod njemačkom okupacijom, a on kao istinoljubiv čovjek nerado viđen u toj sredini. Otišao je u Zagreb a supruga sa djecom je otišla kod svoje sestre u Pljevlja. Njena majka i mlađi brat su neposredno prije toga odselili u Tursku. Pošto su u početku Drugog svjetskog rata radile sve državne institucije, dobio je raspored u Foču, gdje je odselio sa porodicom. Kada su 1941. godine Foču napali četnici i zaprijetili likvidacijom svim muškarcima islamske vjere, on je bio prisiljen da se krije do dolaska Partizana. U tom periodu u Foči su se u više navrata smjenjivale vlasti, tako da nakon četnika ulaze partizani, kojima se stavlja na raspolaganje. Biva imenovan za intendanta za ishranu stanovništva a noću učestvuje na prebacivanju ranjenilka na slobodnu teritoriju stižući pješke i do Crne Gore. Kada su četnici ponovo napali Foču, njegova supruga sa djecom je neposredno prije toga pješke izašla iz Foče, stigla do slobodne teritorije i prebacila se u Sarajevo. Do naroda su došle četničke prijetnje da u drugom napadu neće ostaviti u životu muslimansko „muško uho ni u kolijevci“. U momentu kada se ostvaruje četnički napad i kada se partizani povlače, stanovništvo u panici bježi ispred četnika, koristeći pri tom jedini mogući put preko mosta na Drini, koji je međutim bio miniran i kada se most pun naroda srušio u Drinu, on je uspio da pređe most i pri tom bio ranjen. Krvareći, ide pješke prema slobodnoj teritoriji. Vjerovatno bi iskrvario da mu u pomoć nije pritekla žena koja je sa malim djetetom bježala ispred četničkih napada, pri tom rekavši: „Kadija, previt ću ti ranu pa makar i ja poginula“. Skinula je šamiju sa glave i zavezala mu ranu kako bi se zaustavilo krvarenje. Pješke je išao prema Goraždu. Iz Goražda, koje je bilo slobodna teritorija, pristigla je pomoć koja je preuzela ranjenike među kojima se našao i on. Iz Goražda je prebačen u Sarajevo. U Sarajevu se prijavljuje ponovo na posao i dobija raspored u Sarajevski sud. Tu mu se 1943. godine rađa kćerka Azra. Nakon Sarajeva poslat je u Kladanj, zatim u Tuzlu, gdje je ostao do 1947. godine. Krajem 1947. godine raspoređen je u Bijeljinu, i u tamošnjem sudu je radio na ostavinskom postupku. U Bijeljini ga je zatekla smrt 1954. godine, gdje je i sahranjen. Nakon njegove smrti porodica se ponova vratila u Sarajevo. U momentu smrti najstarija kćerka je već bila student prve godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu, srednja 7. razred Gimnazije a najmlađa 4. razred osnovne škole. Međutim, pošto je supruga poticala iz porodice u kojoj je školovanje bila tradicija, jer su joj otac i braća bili školovani a s obzirom da je i njen suprug zagovarao školovanje, a naročito školovanje ženske djece, to je istrajala u zajedničkoj nakani da sva djeca završe započeto školovanje. Tako je najstarija kćerka primarius Hadžišehović dr. Šadija završila Medicinski fakultet, specijalizirala psihijatriju, druga primarius dr. Hadžišehović-Hamzagić Belkisa, također završila Medicinski fakultet i specijalizaciju opšte medicine a treća Azra Hadžišehović-Kurbegović je diplomirala pravni fakultet, i sve tri su živjele u Sarajevu. Belkisa je bila udata za rahmetli Prof. Dr. Hasana Hamzagića, koji je također bio ljekar – specijalista fiziolog, i imaju sina Seada. Sead Hamzagić je direktor tursko-bosanske firme, čije je sjedište u Sarajevu, obzirom da je završio fakultet Evropskih integracija u Turskoj. On ima tri sina Hasana, Haruna i Kerima. Azra ima sina Tarika Kurbegovića, koji je završio za vrijeme rata Fatih College u Istanbulu a studij ekonomije u Beču a sada kao stručnjak za tržište kapitala radi u Sarajevu. Ibrahim ef. bio je odgojen i školovan u duhu islamske tradicije i život provodio u skladu s tim. Bio je od ljudi čije ponašanje je bilo saobraženo sistemu islamske tradicije, što znači da je i u praksi njegovo ponašanje bilo odgovarajuće. Bio je veoma obrazovan, govorio je turski i arapski jezik, cijenjen u struci i poštovan u svim sredinama u kojima je bio, a prvenstveno iz razloga lijepog i uljudnog ophođenja prema svim ljudima, profesionalnog poštenja i spremnosti da ljudima iz naroda pomogne u svim situacijama. Za cijeli period obavljanja kadijske funkcije nije mu se desila ni najmanja greška. Naročitu pažnju je posvećivao ugroženim kategorijama, pravima djece bez roditelja i samohranih roditelja kojima je pomagao i mimo službene dužnosti. Lično se čuvao i najmanjeg tuđeg "haka" i u tom smilsu je odgajao i svoju djecu. Niko kome je trebala pomoć obrazovanog i pismenog čovjeka u vrijeme njegovog službovanja nije ostao bez nje i to bez ikakvog interesa ili naknade. Poslovično se grozio od bilo kakve naknade za svoja djela pa makar to bila i najmanja hedija. Želio je da to sve što čini bude čisti sevab. Čak i u vrijeme kad je vjera bila zvanično nepoželjna, u peridou pre kraj njegovog relativno kratkog života, iako vjernik bio je veoma cjenjen. Kako je u prvoj fazi komunističke vlasti bio običaj da se o svakom državnom službeniku pišu tajne karakteristike, prilikom njegove smrti greškom su sa ostalom dokumentacijom došle u posjed porodice i te karakteristike. Date su mu najbolje karakteristike osim zamjerke na njegovo islamsko vjerovanje, pa se u njima kaže da se i pored najboljih osobina kako radnih, tako i moralnih ipak bio " čovjek starog kova". Koristio je uvijek priliku da u krugu svoje porodice i u širem društvu podjeli svoje znanje iz islama u cilju življenja što bliže islamskim pravilima i po onome što predstavlja suštinske i temeljne vrjednosti ne upuštajuči se na manja važna pravila a koja su u ostalom poznata svakom pojedincu. Bio je od nauke, bez imalo oholosti i prepotencije. Proveo je svoj radni vijek bez i najmanje mrlje i nadamo se da je našao mjesto koje kod Allaha zaslužuje.