Sandžačka varijanta bosanskoga jezika
Sandžački govori u XX vijeku doživljavali su istu sudbinu kao svi govori bosanskoga jezika čiji su dio – negaciju, degradaciju, asimilaciju i pokušaj zatiranja. Njihovo ponovno vraćanje u naučni diskurs u uskoj je vezi s definiranjem i utemeljenjem savremene bosnistike s početka devedesetih godina XX vijeka i traje do ovoga trenutka, s obzirom na još uvijek nedovoljnu posvećenost ovom problemu šire naučne i društvene zajednice i konstantne pokušaje njegova negiranja, naročito od strane srpskih nacionalistički usmjerenih lingvista. Iako su se tokom druge polovice XX vijeka ovim govorima bavili Danilo Barjakatervić, Asim Peco te djelimično Pavle Ivić i drugi, oni su isključivo ustrajavali na dijalektološkim opisima sandžačkih govora kao dijela srpskohrvatskoga ili kasnije srpskoga jezika.[1]
Sandžački govor, kao regionalni dijalekt, čini posebno bogatstvo bosanskoga jezika. Ovo naročito zbog činjenice da je u njemu najbolje očuvan govor naših predaka, koji, prefinjen i prenošen iz generacije u generaciju, nosi patinu starine na sebi, ali i vrijednost jezičke zrelosti u sebi. U recenziji knjige Duša u leptiru akademik Džemaludin Latić je o tom govoru napisao: “To nije samo gorštački, to je prelijepi, prenježni svijet koji govori jednim od brojnih poddijalekata sandžačkog dijalekta bosanskog jezika.”
Sandžački govor, kao pet dijalekt bosanskoga jezika, sa svojim poddijalektima i njihovim specifičnim obilježjima, pripada jedinstvenom korpusu bosanskoga jezika uklapajući se u njegovu jedinstvenu normu i jedinstven standard. Kroz svoju višestoljetnu povijest naš bosanski jezik često je prolazio kroz teška razdoblja priznavanja i osporavanja od strane nedobronamjernih sila i zlih-očiju; naročito onih koji su ga iz asimilatorskih ili hegemonističkih pobuda htjeli omalovažavati, prešutjeti, a najčešće negirati. Čak su mu i neki poznati lingvisti u prošlosti, podliježući naučnim zabludama i predrasudama, pa i nacionalističkim pobudama, nastojali osporavati čak i njegov naziv - bosanski jezik.
Medutim, sa nama i u nama bosanski jezik je opstojao baš kao što smo i mi opstajavali prolazeći kroz povijesne balkanske Scile i Haribde, kojima je naš Bošnjak uvijek, u mnogim nevaktima, uspijevao odoljeti. Naš bosanski jezik, kao temeljni izvor naše kulture i prepoznatljivo obilježje našeg identiteta, razvijao se u takvim, često vrlo nevoljnim, prilikama i svojim bogatstvom ostajao čuvar našeg identiteta, naše duhovnosti, naše bogate kulturne tradicije i baštine kakvu nemaju ni mnogo veći narodi koji su se razvijali u mnogo povoljnijim i sretnijim dunjalučkim prilikama. Zbog svih tih značajnih faktora, danas, u vrijeme tzv. tranzicije i vrijeme približavanja Evropi, kojoj se, kroz razvoj demokratije i poštovanje najviših etičkih i humanističkih vrijednosti, težimo priključiti, mi sa najvećom pažnjom moramo njegovati i izučavati svoj jezik slijedeći najsavremenije domete lingvistike kao nauke o jeziku i drugih naučnih disciplina koje se bave jezikom. Za tako postavljeni cilj neophodno nam je posebno istraživanje sandžačkoga dijalekta bosanskog jezika, šire angažiranje naših naučnih i kulturnih institucija koje bi uz adekvatnu materijalnu potporu koordinirano radile na njegovom ostvarivanju. Ne smijemo zatvarati oči pred ¢injenicom da smo u pola stoljeća komunističke zablude kroz ideološku zaslijepljenost, ateizam i druge, po nas naročito nepovoljne prilike, u pogledu brige o našem maternjem jeziku podlijegali različitim negativnim uticajima. [2]
Peti dijalekt bosanskoga jezika
Sandžački govori kao dio bosanskog jezika prvi put tretiraju se u Gramatici bosanskoga jezika autora Jahića, Halilovića i Palića, gdje su u uvodnome dijelu predstavljeni kao zaseban, peti dijalekt bosanskoga jezika u koje je Jahić dao sažet opis ovog dijalekta, karakterizirajući ga neprenesenom staroštokavskom akcentuacijom sa sačuvanim predakcenatskim dužinama, starijim oblicima deklinacije, miješanim ijekavsko-ekavskim refleksom jata, živom upotrebom aorista i imperfekta i infinitiva bez krajnjeg i, te dijeleći ga na pet poddijalekata: sjevero-istočni (novopazarski), gornjopolimski (plavsko-gusinjski), srednjopolimski (bjelopoljsko-rožajski), donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) i mrkovićki (barski). Isti autor docnije produbljuje teorijske postavke i već na simpoziju Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku / Staroj Raškoj u Prijepolju 2010. godine u referatu “Jezički identitet Bošnjaka u Sandžaku” ponavlja i detaljnije obrazlaže tezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika, napisanu 1999. godine u Trilogiji o bosanskome jeziku, prema kojoj bi bosanski jezik imao zapadnu ili bosansku varijantu i istočnu ili sandžačku varijantu.
Istočnoj varijanti, pored sandžačkih govora, pripadali bi i govori istočne Bosne, odnosno istočnobosanski dijalekt. Jahić zapaža da su sva dosadašnja istraživanja sandžačkih govora jednostrana, površna i netačna, bazirana na cvijićevskoj romantičarskoj etnološkoj školi te da su zanemarivala dijahronijski razvoj ovih govora, naročito njihovu srednjovjekovnu onomastičnu supstratnu osnovicu i leksičku jezgru u osmanskome periodu, odnosno predvukovsko-ilirske jezičke reforme, koristeći se zamjenom teza centra i periferije. Prema Jahiću (2010), istočna ili sandžačka varijanta bosanskoga jezika još uvijek nije dovoljno istražena, naročito ne njeni odnosi sa susjednim srpskim, crnogorskim i albanskim govorima, ali potvrdu njenoga kontituiranoga postojanja nalazimo u neprikosnovenoj leksici sandžačkih pisaca i općenito sandžačkobošnjačkoj književnosti kroz sve periode i oblike postojanja od srednjovjekovlja do postmodernizma.
Potvrdu ove Jahićeve teze zaista nalazimo kod sandžačkobošnjačkih autora. Dovoljno je navesti nekolicinu starijih alhamijado književnika koji u svojim djelima apostrofiraju pripadnost bošnjačkoj naciji i decidno imenuju vlastiti jezik bosanskim, kakvi su, recimo, hafiz Salih Gašević, koji u Predgovoru Mevluda kaže:
Kad se nađoh u Kolašinu kajmekamu
Znahu da sam puno nasih i kelam
Moliše me kolašinski prviši,
nama mevlud daj bosanski napiši.
Arif Brkanić Sarajlija, alim i alhamijado pjesnik s kraja XIX i početka XX vijeka, odrednicu imenovanja maternjeg jezika ugradit će u naslove djela: Terdžuman mevludski na jezik bosanski i Dinski nasihati na bosanskome jeziku, dok će njegov nešto mlađi savremenik Nazif-ef. Šušević u Kasidi o smrti, nastaloj u periodu međuraća, u stihovima prologa, kazati da mu je intencija napisati kasidu na bosanskome kao lektiru Bošnjacima.
Pa zamolih Boga da mi pomogne
Da ostavim ja hediju, ja od mene.
Da napišem ja risalu bosanski
Što je može svaki Bošnjak učiti.
Školska nastava u ruždijama na bosanskome jeziku
Arif Braknić Sarajlija i Nazif-ef. Šušević bili su muderisi u novopazarskim medresama, ruždiji i drugim obrazovnim institucijama gdje se, pored orijentalnih jezika, izučavao i bosanski jezik, što otvara mogućnost da su njihovi moralnodidaktički spjevovi imali namjenu lektire, naročito ukoliko imamo u vidu da su u to vrijeme i drugi alhamijado tekstovi bili jako popularni, kako kod uleme, softi, polaznika ruždija i sibjan-mekteba tako i puka u kome se i danas može naići na pojedince koji znaju izrecitirati stihove ovih i mnogih drugig bošnjačkih alhamijado autora.
Na taj zaključak dodatno upućuju podaci koji su se pojavili a tiču se prijevoda bosanskih salnama s osmanskoga jezika u kojima je pedantno bilježen i broj polaznika nastave na bosanskome jeziku u ruždijama. Kako piše Edina Solak, u salnamama za 1867. godinu u pojedinim sandžačkim gradovima nastavu u ruždijama na bosanskome jeziku pohađalo je u 1207 učenika, i to Nikšiću 161, Sjenici 120, Novome Pazaru 760, Mitrovici 113, Trgovištu (Rožajama) dok je u cijelome Bosanskome vilajetu najmanje 37.205 polaznika ruždija imalo nastavu na bosanskome jeziku. Iz ovog broja izuzete su medrese, njih 11 na teritoriji Sandžaka, koliko ih bilježi Evlija Čelebi – pet u Novome Pazaru, tri u Prijepolju, dvije u Pljevljima i jedna u Bijelome Polju, te sibjan-mektebi i druge specijalizirane škole (Darul-Hadis, Darul-Kur’an, Darul-Mualimat, Ibtidaije i dr.) u kojima se također izučavao bosanski jezik kao nastavni predmet i cjelokupna nastava izvodila na bosanskome jeziku. Broj polaznika tih škola višestruko je veći od onih koji su pohađali ruždije.
Takav vid obrazovanja u Sandžaku se, kao dio obavezne naobrazbe, zadržao do 1912. godine, dok će se u periodu od 1912. do 1945. godine sačuvati samo kroz medrese i sibjan-mektebe.[3]