Izmjene

nema sažetka izmjene
Red 1: Red 1: −
Sandžački govori u XX vijeku doživljavali su istu sudbinu kao svi govori bosanskoga jezika čiji su dio – negaciju, degradaciju, asimilaciju i pokušaj zatiranja. Njihovo ponovno vraćanje u naučni diskurs u uskoj je vezi s definiranjem i utemeljenjem savremene bosnistike s početka devedesetih godina XX vijeka i traje do ovoga trenutka, s obzirom na još uvijek nedovoljnu posvećenost ovom problemu šire naučne i društvene zajednice i konstantne pokušaje njegova negiranja, naročito od strane srpskih nacionalistički usmjerenih lingvista. Iako su se tokom druge polovice XX vijeka ovim govorima bavili Danilo Barjakatervić, Asim Peco te djelimično Pavle Ivić i drugi, oni su isključivo ustrajavali na dijalektološkim opisima sandžačkih govora kao dijela srpskohrvatskoga ili kasnije srpskoga jezika.
+
'''Sandžački govori''' u XX vijeku doživljavali su istu sudbinu kao svi govori bosanskoga jezika čiji su dio – negaciju, degradaciju, asimilaciju i pokušaj zatiranja. Njihovo ponovno vraćanje u naučni diskurs u uskoj je vezi s definiranjem i utemeljenjem savremene bosnistike s početka devedesetih godina XX vijeka i traje do ovoga trenutka, s obzirom na još uvijek nedovoljnu posvećenost ovom problemu šire naučne i društvene zajednice i konstantne pokušaje njegova negiranja, naročito od strane srpskih nacionalistički usmjerenih lingvista. Iako su se tokom druge polovice XX vijeka ovim govorima bavili Danilo Barjakatervić, Asim Peco te djelimično Pavle Ivić i drugi, oni su isključivo ustrajavali na dijalektološkim opisima sandžačkih govora kao dijela srpskohrvatskoga ili kasnije srpskoga jezika.
    +
== Peti dijalekt bosanskoga jezika ==
 
Sandžački govori kao dio bosanskog jezika prvi put tretiraju se u Gramatici bosanskoga jezika autora Jahića, Halilovića i Palića, gdje su u uvodnome dijelu predstavljeni kao zaseban, peti dijalekt bosanskoga jezika u koje je Jahić dao sažet opis ovog dijalekta, karakterizirajući ga neprenesenom staroštokavskom akcentuacijom sa sačuvanim predakcenatskim dužinama, starijim oblicima deklinacije, miješanim ijekavsko-ekavskim refleksom jata, živom upotrebom aorista i imperfekta i infinitiva bez krajnjeg i, te dijeleći ga na pet poddijalekata: sjevero-istočni (novopazarski), gornjopolimski (plavsko-gusinjski), srednjopolimski (bjelopoljsko-rožajski), donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) i mrkovićki (barski). Isti autor docnije produbljuje teorijske postavke i već na simpoziju Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku / Staroj Raškoj u Prijepolju 2010. godine u referatu “Jezički identitet Bošnjaka u Sandžaku” ponavlja i detaljnije obrazlaže tezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika, napisanu 1999. godine u Trilogiji o bosanskome jeziku, prema kojoj bi bosanski jezik imao zapadnu ili bosansku varijantu i istočnu ili sandžačku varijantu.
 
Sandžački govori kao dio bosanskog jezika prvi put tretiraju se u Gramatici bosanskoga jezika autora Jahića, Halilovića i Palića, gdje su u uvodnome dijelu predstavljeni kao zaseban, peti dijalekt bosanskoga jezika u koje je Jahić dao sažet opis ovog dijalekta, karakterizirajući ga neprenesenom staroštokavskom akcentuacijom sa sačuvanim predakcenatskim dužinama, starijim oblicima deklinacije, miješanim ijekavsko-ekavskim refleksom jata, živom upotrebom aorista i imperfekta i infinitiva bez krajnjeg i, te dijeleći ga na pet poddijalekata: sjevero-istočni (novopazarski), gornjopolimski (plavsko-gusinjski), srednjopolimski (bjelopoljsko-rožajski), donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) i mrkovićki (barski). Isti autor docnije produbljuje teorijske postavke i već na simpoziju Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku / Staroj Raškoj u Prijepolju 2010. godine u referatu “Jezički identitet Bošnjaka u Sandžaku” ponavlja i detaljnije obrazlaže tezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika, napisanu 1999. godine u Trilogiji o bosanskome jeziku, prema kojoj bi bosanski jezik imao zapadnu ili bosansku varijantu i istočnu ili sandžačku varijantu.
    
Istočnoj varijanti, pored sandžačkih govora, pripadali bi i govori istočne Bosne, odnosno istočnobosanski dijalekt. Jahić zapaža da su sva dosadašnja istraživanja sandžačkih govora jednostrana, površna i netačna, bazirana na cvijićevskoj romantičarskoj etnološkoj školi te da su zanemarivala dijahronijski razvoj ovih govora, naročito njihovu srednjovjekovnu onomastičnu supstratnu osnovicu i leksičku jezgru u osmanskome periodu, odnosno predvukovsko-ilirske jezičke reforme, koristeći se zamjenom teza centra i periferije. Prema Jahiću (2010), istočna ili sandžačka varijanta bosanskoga jezika još uvijek nije dovoljno istražena, naročito ne njeni odnosi sa susjednim srpskim, crnogorskim i albanskim govorima, ali potvrdu njenoga kontituiranoga postojanja nalazimo u neprikosnovenoj leksici sandžačkih pisaca i općenito sandžačkobošnjačkoj književnosti kroz sve periode i oblike postojanja od srednjovjekovlja do postmodernizma.
 
Istočnoj varijanti, pored sandžačkih govora, pripadali bi i govori istočne Bosne, odnosno istočnobosanski dijalekt. Jahić zapaža da su sva dosadašnja istraživanja sandžačkih govora jednostrana, površna i netačna, bazirana na cvijićevskoj romantičarskoj etnološkoj školi te da su zanemarivala dijahronijski razvoj ovih govora, naročito njihovu srednjovjekovnu onomastičnu supstratnu osnovicu i leksičku jezgru u osmanskome periodu, odnosno predvukovsko-ilirske jezičke reforme, koristeći se zamjenom teza centra i periferije. Prema Jahiću (2010), istočna ili sandžačka varijanta bosanskoga jezika još uvijek nije dovoljno istražena, naročito ne njeni odnosi sa susjednim srpskim, crnogorskim i albanskim govorima, ali potvrdu njenoga kontituiranoga postojanja nalazimo u neprikosnovenoj leksici sandžačkih pisaca i općenito sandžačkobošnjačkoj književnosti kroz sve periode i oblike postojanja od srednjovjekovlja do postmodernizma.
   −
Potvrdu ove Jahićeve teze zaista nalazimo kod sandžačkobošnjačkih autora. Dovoljno je navesti nekolicinu starijih alhamijado književnika koji u svojim djelima apostrofiraju pripadnost bošnjačkoj naciji i decidno imenuju vlastiti jezik bosanskim, kakvi su, recimo, hafiz Salih Gašević, koji u Predgovoru Mevluda kaže:
+
Potvrdu ove Jahićeve teze zaista nalazimo kod sandžačkobošnjačkih autora. Dovoljno je navesti nekolicinu starijih alhamijado književnika koji u svojim djelima apostrofiraju pripadnost bošnjačkoj naciji i decidno imenuju vlastiti jezik bosanskim, kakvi su, recimo, hafiz Salih Gašević, koji u Predgovoru Mevluda kaže:<blockquote>''<big>Kad se nađoh u Kolašinu kajmekamu</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Znahu da sam puno nasih i kelam</big>'' </blockquote><blockquote>''<big>Moliše me kolašinski prviši,</big>''</blockquote><blockquote>''<big>nama mevlud daj bosanski napiši.</big>''</blockquote>[[Arif Brkanić Sarajlija]], alim i alhamijado pjesnik s kraja XIX i početka XX vijeka, odrednicu imenovanja maternjeg jezika ugradit će u naslove djela: ''Terdžuman mevludski'' na jezik bosanski i ''Dinski nasihati'' na bosanskome jeziku, dok će njegov nešto mlađi savremenik [[Nazif Šušević|Nazif-ef. Šušević]] u ''Kasidi o smrti'', nastaloj u periodu međuraća, u stihovima prologa, kazati da mu je intencija napisati kasidu na bosanskome kao lektiru Bošnjacima.<blockquote>''<big>Pa zamolih Boga da mi pomogne</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Da ostavim ja hediju, ja od mene.</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Da napišem ja risalu bosanski</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Što je može svaki Bošnjak učiti.</big>''</blockquote>
   −
Kad se nađoh u Kolašinu kajmekamu
+
== Školska nastava u ruždijama na bosanskome jeziku ==
Znahu da sam puno nasih i kelam
+
[[Arif Braknić Sarajlija]] i [[Nazif Šušević|Nazif-ef. Šušević]] bili su muderisi u novopazarskim medresama, ruždiji i drugim obrazovnim institucijama gdje se, pored orijentalnih jezika, izučavao i bosanski jezik, što otvara mogućnost da su njihovi moralnodidaktički spjevovi imali namjenu lektire, naročito ukoliko imamo u vidu da su u to vrijeme i drugi alhamijado tekstovi bili jako popularni, kako kod uleme, softi, polaznika ruždija i sibjan-mekteba tako i puka u kome se i danas može naići na pojedince koji znaju izrecitirati stihove ovih i mnogih drugig bošnjačkih alhamijado autora.
Moliše me kolašinski prviši,
  −
nama mevlud daj bosanski napiši.
     −
Arif Brkanić Sarajlija, alim i alhamijado pjesnik s kraja XIX i početka XX vijeka, odrednicu imenovanja maternjeg jezika ugradit će u naslove djela: Terdžuman mevludski na jezik bosanski i Dinski nasihati na bosanskome jeziku, dok će njegov nešto mlađi savremenik Nazif-ef. Šušević u Kasidi o smrti, nastaloj u periodu međuraća, u stihovima prologa, kazati da mu je intencija napisati kasidu na bosanskome kao lektiru Bošnjacima.
+
Na taj zaključak dodatno upućuju podaci koji su se pojavili a tiču se prijevoda bosanskih salnama s osmanskoga jezika u kojima je pedantno bilježen i broj polaznika nastave na bosanskome jeziku u ruždijama. Kako piše [[Edina Solak]], u salnamama za 1867. godinu u pojedinim sandžačkim gradovima nastavu u ruždijama na bosanskome jeziku pohađalo je u 1207 učenika, i to Nikšiću 161, Sjenici 120, Novome Pazaru 760, Mitrovici 113, Trgovištu (Rožajama) dok je u cijelome Bosanskome vilajetu najmanje 37.205 polaznika ruždija imalo nastavu na bosanskome jeziku. Iz ovog broja izuzete su medrese, njih 11 na teritoriji Sandžaka, koliko ih bilježi [[Evlija Čelebi]] – pet u Novome Pazaru, tri u Prijepolju, dvije u Pljevljima i jedna u Bijelome Polju, te sibjan-mektebi i druge specijalizirane škole (Darul-Hadis, Darul-Kur’an, Darul-Mualimat, Ibtidaije i dr.) u kojima se također izučavao bosanski jezik kao nastavni predmet i cjelokupna nastava izvodila na bosanskome jeziku. Broj polaznika tih škola višestruko je veći od onih koji su pohađali ruždije.
 
  −
Pa zamolih Boga da mi pomogne
  −
Da ostavim ja hediju, ja od mene.
  −
Da napišem ja risalu bosanski
  −
Što je može svaki Bošnjak učiti.
  −
 
  −
Arif Braknić Sarajlija i Nazif-ef. Šušević bili su muderisi u novo- pazarskim medresama, ruždiji i drugim obrazovnim institucijama gdje se, pored orijentalnih jezika, izučavao i bosanski jezik, što otvara mogućnost da su njihovi moralnodidaktički spjevovi imali namjenu lektire, naročito ukoliko imamo u vidu da su u to vrijeme i drugi alhamijado tekstovi bili jako popularni, kako kod uleme, softi, polaznika ruždija i sibjan-mekteba tako i puka u kome se i danas može naići na pojedince koji znaju izrecitirati stihove ovih i mnogih drugig bošnjačkih alhamijado autora.
  −
 
  −
Na taj zaključak dodatno upućuju podaci koji su se po-javili a tiču se prijevoda bosanskih salnama s osmanskoga jezika u kojima je pedantno bilježen i broj polaznika nastave na bosan- skome jeziku u ruždijama. Kako piše Edina Solak, u salnamama za 1867. godinu u pojedinim sandžačkim gradovima nastavu u ruždijama na bosanskome jeziku pohađalo je u 1207 učenika, i to Nikšiću 161, Sjenici 120, Novome Pazaru 760, Mitrovici 113, Trgovištu (Rožajama) dok je u cijelome Bosanskome vilajetu najmanje 37.205 polaznika ruždija imalo nastavu na bosanskome jeziku. Iz ovog broja izuzete su medrese, njih 11 na teritoriji Sandžaka, koliko ih bilježi Evlija Čelebi – pet u Novome Pazaru, tri u Prijepolju, dvije u Pljevljima i jedna u Bijelome Polju, te sibjan-mektebi i druge specijalizirane škole (Darul-Hadis, Darul-Kur’an, Darul-Mualimat, Ibtidaije i dr.) u kojima se također izučavao bosanski jezik kao nastavni predmet i cjelokupna nastava izvodila na bosanskome jeziku. Broj polaznika tih škola višestruko je veći od onih koji su pohađali ruždije.
      
Takav vid obrazovanja u Sandžaku se, kao dio obavezne naobrazbe, zadržao do 1912. godine, dok će se u periodu od 1912. do 1945. godine sačuvati samo kroz medrese i sibjan-mektebe.
 
Takav vid obrazovanja u Sandžaku se, kao dio obavezne naobrazbe, zadržao do 1912. godine, dok će se u periodu od 1912. do 1945. godine sačuvati samo kroz medrese i sibjan-mektebe.