4.478
izmjena
Izmjene
Idi na navigaciju
Idi na pretragu
Red 1:
Red 1: − + + + + + + + − + − + − Red 15:
Red 20: − + +
Sandžačka varijanta bosanskoga jezika (pogledaj izvor)
Verzija na dan 28 januar 2024 u 11:34
, 28 januarnema sažetka izmjene
'''Sandžački govori''' u XX vijeku doživljavali su istu sudbinu kao svi govori bosanskoga jezika čiji su dio – negaciju, degradaciju, asimilaciju i pokušaj zatiranja. Njihovo ponovno vraćanje u naučni diskurs u uskoj je vezi s definiranjem i utemeljenjem savremene bosnistike s početka devedesetih godina XX vijeka i traje do ovoga trenutka, s obzirom na još uvijek nedovoljnu posvećenost ovom problemu šire naučne i društvene zajednice i konstantne pokušaje njegova negiranja, naročito od strane srpskih nacionalistički usmjerenih lingvista. Iako su se tokom druge polovice XX vijeka ovim govorima bavili Danilo Barjakatervić, Asim Peco te djelimično Pavle Ivić i drugi, oni su isključivo ustrajavali na dijalektološkim opisima sandžačkih govora kao dijela srpskohrvatskoga ili kasnije srpskoga jezika.
'''Sandžački govori''' u XX vijeku doživljavali su istu sudbinu kao svi govori bosanskoga jezika čiji su dio – negaciju, degradaciju, asimilaciju i pokušaj zatiranja. Njihovo ponovno vraćanje u naučni diskurs u uskoj je vezi s definiranjem i utemeljenjem savremene bosnistike s početka devedesetih godina XX vijeka i traje do ovoga trenutka, s obzirom na još uvijek nedovoljnu posvećenost ovom problemu šire naučne i društvene zajednice i konstantne pokušaje njegova negiranja, naročito od strane srpskih nacionalistički usmjerenih lingvista. Iako su se tokom druge polovice XX vijeka ovim govorima bavili Danilo Barjakatervić, Asim Peco te djelimično Pavle Ivić i drugi, oni su isključivo ustrajavali na dijalektološkim opisima sandžačkih govora kao dijela srpskohrvatskoga ili kasnije srpskoga jezika.
== Peti dijalekt bosanskoga jezika ==
'''Sandžački govor''', kao regionalni dijalekt, čini posebno bogatstvo bosanskoga jezika. Ovo naročito zbog činjenice da je u njemu najbolje očuvan govor naših predaka, koji, prefinjen i prenošen iz generacije u generaciju, nosi patinu starine na sebi, ali i vrijednost jezičke zrelosti u sebi. U recenziji knjige ''Duša u leptiru'' akademik Džemaludin Latić je o tom govoru napisao: “To nije samo gorštački, to je prelijepi, prenježni svijet koji govori jednim od brojnih poddijalekata sandžačkog dijalekta bosanskog jezika.”
'''Sandžački govor''', kao pet dijalekt bosanskoga jezika, sa svojim poddijalektima i njihovim specifičnim obilježjima, pripada jedinstvenom korpusu bosanskoga jezika uklapajući se u njegovu jedinstvenu normu i jedinstven standard. Kroz svoju višestoljetnu povijest naš bosanski jezik često je prolazio kroz teška razdoblja priznavanja i osporavanja od strane nedobronamjernih sila i zlih-očiju; naročito onih koji su ga iz asimilatorskih ili hegemonističkih pobuda htjeli omalovažavati, prešutjeti, a najčešće negirati. Čak su mu i neki poznati lingvisti u prošlosti, podliježući naučnim zabludama i predrasudama, pa i nacionalističkim pobudama, nastojali osporavati čak i njegov naziv - bosanski jezik.
Medutim, sa nama i u nama bosanski jezik je opstojao baš kao što smo i mi opstajavali prolazeći kroz povijesne balkanske Scile i Haribde, kojima je naš Bošnjak uvijek, u mnogim nevaktima, uspijevao odoljeti. Naš bosanski jezik, kao temeljni izvor naše kulture i prepoznatljivo obilježje našeg identiteta, razvijao se u takvim, često vrlo nevoljnim, prilikama i svojim bogatstvom ostajao čuvar našeg identiteta, naše duhovnosti, naše bogate kulturne tradicije i baštine kakvu nemaju ni mnogo veći narodi koji su se razvijali u mnogo povoljnijim i sretnijim dunjalučkim prilikama. Zbog svih tih značajnih faktora, danas, u vrijeme tzv. tranzicije i vrijeme približavanja Evropi, kojoj se, kroz razvoj demokratije i poštovanje najviših etičkih i humanističkih vrijednosti, težimo priključiti, mi sa najvećom pažnjom moramo njegovati i izučavati svoj jezik slijedeći najsavremenije domete lingvistike kao nauke o jeziku i drugih naučnih disciplina koje se bave jezikom. Za tako postavljeni cilj neophodno nam je posebno istraživanje sandžačkoga dijalekta bosanskog jezika, šire angažiranje naših naučnih i kulturnih institucija koje bi uz adekvatnu materijalnu potporu koordinirano radile na njegovom ostvarivanju. Ne smijemo zatvarati oči pred ¢injenicom da smo u pola stoljeća komunističke zablude kroz ideološku zaslijepljenost, ateizam i druge, po nas naročito nepovoljne prilike, u pogledu brige o našem maternjem jeziku podlijegali različitim negativnim uticajima.
==Peti dijalekt bosanskoga jezika==
Sandžački govori kao dio bosanskog jezika prvi put tretiraju se u Gramatici bosanskoga jezika autora Jahića, Halilovića i Palića, gdje su u uvodnome dijelu predstavljeni kao zaseban, peti dijalekt bosanskoga jezika u koje je Jahić dao sažet opis ovog dijalekta, karakterizirajući ga neprenesenom staroštokavskom akcentuacijom sa sačuvanim predakcenatskim dužinama, starijim oblicima deklinacije, miješanim ijekavsko-ekavskim refleksom jata, živom upotrebom aorista i imperfekta i infinitiva bez krajnjeg i, te dijeleći ga na pet poddijalekata: sjevero-istočni (novopazarski), gornjopolimski (plavsko-gusinjski), srednjopolimski (bjelopoljsko-rožajski), donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) i mrkovićki (barski). Isti autor docnije produbljuje teorijske postavke i već na simpoziju Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku / Staroj Raškoj u Prijepolju 2010. godine u referatu “Jezički identitet Bošnjaka u Sandžaku” ponavlja i detaljnije obrazlaže tezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika, napisanu 1999. godine u Trilogiji o bosanskome jeziku, prema kojoj bi bosanski jezik imao zapadnu ili bosansku varijantu i istočnu ili sandžačku varijantu.
Sandžački govori kao dio bosanskog jezika prvi put tretiraju se u Gramatici bosanskoga jezika autora Jahića, Halilovića i Palića, gdje su u uvodnome dijelu predstavljeni kao zaseban, peti dijalekt bosanskoga jezika u koje je Jahić dao sažet opis ovog dijalekta, karakterizirajući ga neprenesenom staroštokavskom akcentuacijom sa sačuvanim predakcenatskim dužinama, starijim oblicima deklinacije, miješanim ijekavsko-ekavskim refleksom jata, živom upotrebom aorista i imperfekta i infinitiva bez krajnjeg i, te dijeleći ga na pet poddijalekata: sjevero-istočni (novopazarski), gornjopolimski (plavsko-gusinjski), srednjopolimski (bjelopoljsko-rožajski), donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) i mrkovićki (barski). Isti autor docnije produbljuje teorijske postavke i već na simpoziju Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku / Staroj Raškoj u Prijepolju 2010. godine u referatu “Jezički identitet Bošnjaka u Sandžaku” ponavlja i detaljnije obrazlaže tezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika, napisanu 1999. godine u Trilogiji o bosanskome jeziku, prema kojoj bi bosanski jezik imao zapadnu ili bosansku varijantu i istočnu ili sandžačku varijantu.
Istočnoj varijanti, pored sandžačkih govora, pripadali bi i govori istočne Bosne, odnosno istočnobosanski dijalekt. Jahić zapaža da su sva dosadašnja istraživanja sandžačkih govora jednostrana, površna i netačna, bazirana na cvijićevskoj romantičarskoj etnološkoj školi te da su zanemarivala dijahronijski razvoj ovih govora, naročito njihovu srednjovjekovnu onomastičnu supstratnu osnovicu i leksičku jezgru u osmanskome periodu, odnosno predvukovsko-ilirske jezičke reforme, koristeći se zamjenom teza centra i periferije. Prema Jahiću (2010), istočna ili sandžačka varijanta bosanskoga jezika još uvijek nije dovoljno istražena, naročito ne njeni odnosi sa susjednim srpskim, crnogorskim i albanskim govorima, ali potvrdu njenoga kontituiranoga postojanja nalazimo u neprikosnovenoj leksici sandžačkih pisaca i općenito sandžačkobošnjačkoj književnosti kroz sve periode i oblike postojanja od srednjovjekovlja do postmodernizma.
Istočnoj varijanti, pored sandžačkih govora, pripadali bi i govori istočne Bosne, odnosno istočnobosanski dijalekt. Jahić zapaža da su sva dosadašnja istraživanja sandžačkih govora jednostrana, površna i netačna, bazirana na cvijićevskoj romantičarskoj etnološkoj školi te da su zanemarivala dijahronijski razvoj ovih govora, naročito njihovu srednjovjekovnu onomastičnu supstratnu osnovicu i leksičku jezgru u osmanskome periodu, odnosno predvukovsko-ilirske jezičke reforme, koristeći se zamjenom teza centra i periferije. Prema Jahiću (2010), istočna ili sandžačka varijanta bosanskoga jezika još uvijek nije dovoljno istražena, naročito ne njeni odnosi sa susjednim srpskim, crnogorskim i albanskim govorima, ali potvrdu njenoga kontituiranoga postojanja nalazimo u neprikosnovenoj leksici sandžačkih pisaca i općenito sandžačkobošnjačkoj književnosti kroz sve periode i oblike postojanja od srednjovjekovlja do postmodernizma.
Potvrdu ove Jahićeve teze zaista nalazimo kod sandžačkobošnjačkih autora. Dovoljno je navesti nekolicinu starijih alhamijado književnika koji u svojim djelima apostrofiraju pripadnost bošnjačkoj naciji i decidno imenuju vlastiti jezik bosanskim, kakvi su, recimo, hafiz Salih Gašević, koji u Predgovoru Mevluda kaže:<blockquote>''<big>Kad se nađoh u Kolašinu kajmekamu</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Znahu da sam puno nasih i kelam</big>'' </blockquote><blockquote>''<big>Moliše me kolašinski prviši,</big>''</blockquote><blockquote>''<big>nama mevlud daj bosanski napiši.</big>''</blockquote>[[Arif Brkanić Sarajlija]], alim i alhamijado pjesnik s kraja XIX i početka XX vijeka, odrednicu imenovanja maternjeg jezika ugradit će u naslove djela: ''Terdžuman mevludski'' na jezik bosanski i ''Dinski nasihati'' na bosanskome jeziku, dok će njegov nešto mlađi savremenik [[Nazif Šušević|Nazif-ef. Šušević]] u ''Kasidi o smrti'', nastaloj u periodu međuraća, u stihovima prologa, kazati da mu je intencija napisati kasidu na bosanskome kao lektiru Bošnjacima.<blockquote>''<big>Pa zamolih Boga da mi pomogne</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Da ostavim ja hediju, ja od mene.</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Da napišem ja risalu bosanski</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Što je može svaki Bošnjak učiti.</big>''</blockquote>
Potvrdu ove Jahićeve teze zaista nalazimo kod sandžačkobošnjačkih autora. Dovoljno je navesti nekolicinu starijih alhamijado književnika koji u svojim djelima apostrofiraju pripadnost bošnjačkoj naciji i decidno imenuju vlastiti jezik bosanskim, kakvi su, recimo, hafiz Salih Gašević, koji u Predgovoru Mevluda kaže:<blockquote>''<big>Kad se nađoh u Kolašinu kajmekamu</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Znahu da sam puno nasih i kelam</big>'' </blockquote><blockquote>''<big>Moliše me kolašinski prviši,</big>''</blockquote><blockquote>''<big>nama mevlud daj bosanski napiši.</big>''</blockquote>[[Arif Brkanić Sarajlija]], alim i alhamijado pjesnik s kraja XIX i početka XX vijeka, odrednicu imenovanja maternjeg jezika ugradit će u naslove djela: ''Terdžuman mevludski'' na jezik bosanski i ''Dinski nasihati'' na bosanskome jeziku, dok će njegov nešto mlađi savremenik [[Nazif Šušević|Nazif-ef. Šušević]] u ''Kasidi o smrti'', nastaloj u periodu međuraća, u stihovima prologa, kazati da mu je intencija napisati kasidu na bosanskome kao lektiru Bošnjacima.<blockquote>''<big>Pa zamolih Boga da mi pomogne</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Da ostavim ja hediju, ja od mene.</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Da napišem ja risalu bosanski</big>''</blockquote><blockquote>''<big>Što je može svaki Bošnjak učiti.</big>''</blockquote><br />
==Školska nastava u ruždijama na bosanskome jeziku==
== Školska nastava u ruždijama na bosanskome jeziku ==
[[Arif Braknić Sarajlija]] i [[Nazif Šušević|Nazif-ef. Šušević]] bili su muderisi u novopazarskim medresama, ruždiji i drugim obrazovnim institucijama gdje se, pored orijentalnih jezika, izučavao i bosanski jezik, što otvara mogućnost da su njihovi moralnodidaktički spjevovi imali namjenu lektire, naročito ukoliko imamo u vidu da su u to vrijeme i drugi alhamijado tekstovi bili jako popularni, kako kod uleme, softi, polaznika ruždija i sibjan-mekteba tako i puka u kome se i danas može naići na pojedince koji znaju izrecitirati stihove ovih i mnogih drugig bošnjačkih alhamijado autora.
[[Arif Braknić Sarajlija]] i [[Nazif Šušević|Nazif-ef. Šušević]] bili su muderisi u novopazarskim medresama, ruždiji i drugim obrazovnim institucijama gdje se, pored orijentalnih jezika, izučavao i bosanski jezik, što otvara mogućnost da su njihovi moralnodidaktički spjevovi imali namjenu lektire, naročito ukoliko imamo u vidu da su u to vrijeme i drugi alhamijado tekstovi bili jako popularni, kako kod uleme, softi, polaznika ruždija i sibjan-mekteba tako i puka u kome se i danas može naići na pojedince koji znaju izrecitirati stihove ovih i mnogih drugig bošnjačkih alhamijado autora.
Takav vid obrazovanja u Sandžaku se, kao dio obavezne naobrazbe, zadržao do 1912. godine, dok će se u periodu od 1912. do 1945. godine sačuvati samo kroz medrese i sibjan-mektebe.<ref>Bosanski jezik u Sandžaku, Jahja Fehratović</ref>
Takav vid obrazovanja u Sandžaku se, kao dio obavezne naobrazbe, zadržao do 1912. godine, dok će se u periodu od 1912. do 1945. godine sačuvati samo kroz medrese i sibjan-mektebe.<ref>Bosanski jezik u Sandžaku, Jahja Fehratović</ref>
== Literatura ==
==Literatura==
[[Kategorija:Bosanski jezik]]
[[Kategorija:Bosanski jezik]]
<references />