Razlika između izmjena na stranici "Bosanski jezik u Srbiji i Crnoj Gori"

Izvor: Sandžakpedija
Idi na navigaciju Idi na pretragu
(Nova stranica: Godine 2006. dolazi do razdvajanja državne zajednice Srbije i Crne Gore, usljed čega teritorija Sandžaka biva administrativno-pravno razdvojena na sjeverni dio koji ostaje u sas...)
(Nema razlike)

Verzija na dan 29 april 2020 u 20:16

Godine 2006. dolazi do razdvajanja državne zajednice Srbije i Crne Gore, usljed čega teritorija Sandžaka biva administrativno-pravno razdvojena na sjeverni dio koji ostaje u sastavu Srbije i južni koji pripada Crnoj Gori. Dvije novonastale države različito gledaju na etnički sastav stanovništva, što se najbolje očituje u njihovim ustavima usvojenim netom po razdruživanju. Srbijanski ustav Republiku Srbiju definira kao državu srpskoga naroda i svih građana koji u njoj žive, dok se u Crnogorskome ustavu Crna Gora definira kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde svih građana koji posjeduju crnogorsko državljanstvo.

Dakle, Ustavom Srbije, Bošnjaci su izgubili status naroda i svedeni su na kategoriju nacionalne manjine, dok su u Crnoj Gori njihova kolektivna i individualna prava, među kojima i pravo na službenu upotrebu i obrazovanje na maternjem jeziku, bar prema slovu zakona, jednaka kao i prava ostalih naroda, prije ostalih Crnogoraca i Srba. Međutim, u implementaciji zakonskih odredaba i jedna i druga država pokušavale su naći načine da onemoguće, uspore i opstruiraju Bošnjake u procesu institucionalizacije izučavanja i upotrebe njihovoga maternjega bosanskog jezika.

Bosanski jezik u Srbiji

Nakon prvotnog apriornog odbijanja srbijanskih vlasti da uopće razmatraju činjenicu priznavanja prava većine nesrpskih naroda a samim time i njihovoga maternjeg jezika, usljed pritisaka međunarodnih faktora, državni organi Republike Srbije počinju institucionalno i sistemski implementirati ustavne i zakonske obaveze u pogledu osiguravanja prava manjinskih naroda i etničkih zajednica među kojima posebno mjesto zauzima pravo na službenu upotrebu jezika i pisma i obrazovanje na maternjem jeziku nacionalnih zajednica u sredinama u kojima te zajednice čine minimalni postotak stanovništva predviđen zakonom, a koji iznosi 15% od ukupnoga broja stanovnika. Kada su u pitanju ostale nacionalne zajednice, taj proces išao je bez većih poteškoća. Međutim, u slučaju Bošnjaka i njihovoga prava na službenu upotrebu bosanskoga jezika i pisma i obrazovanja na bosanskome jeziku, vršena je direktna opstrukcija od svih struktura srpske naučne, osobito lingvističke, elite i političkih i državnih struktura svih nivoa, od osporavanja postojanja bosanskoga jezika do pokušaja preimenovanja istoga u “bošnjački”, uvođenja eksperimentalne i fakultativne nastave, da bi se na koncu došlo do davanja izbora roditeljima i đacima između nastave na bosanskome ili srpskome jeziku u općinama Novi Pazar, Sjenica i Tutin, ali bez te mogućnosti u Prijepolju, Priboju i Novoj Varoši.

Bosanski jezik u Crnoj Gori

U Crnoj Gori 2011. godine, na osnovu Sporazuma o jeziku između vlasti i opozicije, usvojena je izmjena Zakona o obrazovanju na osnovu koje je nastavni predmet u školama nazvan crnogorski, srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost, ali je ta odluka od strane Ustavnoga suda Crne Gore proglašena neustavnom 2013. godine, tako da se danas u školama izučava crnogorski jezik i književnost, dok od ostalih naroda jedino Albanci imaju nastavu na maternjem jeziku.

Službena upotreba bosanskoga jezika u Srbiji i Crnoj Gori

Službena upotreba bosanskoga jezika i pisma također je, iako zagarantirana Ustavom i zakonima, i u Srbiji i Crnoj Gori na veoma poražavajućem nivou. Zvanično je bosanski jezik priznat kao službeni u općinama s bošnjačkom većinom, ali na državnome nivou, naročito u sudstvu, tužilaštvu, parlamentima i drugim javnim ustanovama, svakodnevno se nailazi na osporavanja, pokušaje obesmišljavanja i minimaliziranja prava Bošnjaka koji istrajavaju u zahtjevima ostvarivanja ovog prava. Najilustrativniji je slučaj srbijanskih sudova koji do 2015. godine nisu imali nijednog sudskog tumača i prevodioca za bosanski jezik, usljed čega su mnogi procesi u višegodišnjoj blokadi i statusu nerješivih. S druge strane, nijedan javni emiter ne prikazuje program na bosanskome jeziku, iako Bošnjaci kao i pripadnici svih ostalih naroda i etničkih zajednica u državama Srbiji i Crnoj Gori, Ustavom i zakonima imaju pravo na medijsko predstavljanje na maternjem jeziku.[1]

Literatura

  1. Bosanski jezik u Sandžaku, Jahja Fehratović