Bosančica
Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u srednjovjekovnoj Bosni i slovi za najstarije pismo na Balkanu. Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanica, bosanska bukvica, begovsko pismo, begovica.[1]
Bosančica je istovjetna sa gotskim pismom, odnosno Vulfilinim biblisko-gotskom azbukom iz IV vijeka; azbukom, koju je, po mnogim naučnicima, izmislio Vulfila, kako bi Bibliju preveo na gotski. Vulfila je prvi gotski biskup koji je bio arijanac i koji je mnoge Gote preveo iz višeboštva na hrišćanstvo, odnosno arijanstvo. Prijevod te Biblije se danas čuva u univerzitetskoj biblioteci u Upsali u Švedskoj. Danas dosta naučnika tvrde, kao i prof. Miliev, kako su Ćirilo i Metodije uzeli za svoju ćirilicu Vulfilino pismo kao podlogu. Sličnosti bosančice i azbuke gotskog biskupa Vulfile, koji stvara gotsku azbuku kako bi preveo Bibliju na gotski jezik, su u mnogo čemu velike. Ono do čega se dolazi istražujući Gote u Bosni daje rezultat da sličnost ova dva pisma leži najprije u tome što im je većina znakova ista, odnosno većina slova ove dvije azbuke ima sličnosti sa grčkim slovima, zbog čega su naučnici mišljenja da im je korijen grčki. Drugo, ostatak slova koja nisu „preuzeta“ iz grčke azbuke, odnosno ne nalaze se u grčkoj azbuci, otkrivaju, tek, tijesnu srodnost bosančice i gotske azbuke. Treće, tamo gdje su razlike između ćirilice i Vulfilinog pisma, te razlike između ćirilice i bosančice, tamo su sličnosti između bosančice i Vulfiline gotsko-biblijske azbuke iz 370. god.
U knjizi „Goti u Bosni“, nalaze se detaljniji dokazi rezultata i istraživanja, odnosno nepobitnih činjenica, koje potkrepljuju tvrdnju da je bosančica zapravo najstarije pismo na Balkanu. [2]
Još je i Vuk Karadžić došao do konstatacije, da je bosančica posebno pismo: Rukopis Bosanske bukvice tako je različan od našega, da ga niko u Srbiji ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i namučio se. Do sličnog zaključka došao je i poznati arheolog Arthur Evans: Pismo koje sam dobio od mudira otomanskog cara u Kulen Vakufu znatno se razlikuje od obične ćirilice, koju upotrebljavaju pravoslavni Slaveni. Bosanski franjevci poput Jukića, Kneževića, Baltića, Miletića, svoje pismo nazivaju bosančicom, a svoj jezik bosanskim.
I Bošnjaci su se služili bosančicom sve do u najnovije doba. Naravno, ovo je pismo bilo ranije još mnogo više rasprostranjeno. Među Bošnjacima bosančica je bila najviše raširena u begovskim porodicama, pa se za to, za nju sreće i naziv Begovsko pismo.
- Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom.
- Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, poslije osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do rata u Bosni, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu. Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.
- Najstariji očuvani spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. vijek) zatim Povelja Kulina bana od 29.08.1189. godine.
- Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni.
- Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184, listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj.
- Brojni su natpisi na stećcima. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske.
- Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. st., a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.
- Od najstarijega doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) – do 15. st. – do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. st. pa dalje do 19/20. st.
Bosančica font
Skupina bošnjačkih umjetnika i dizajnera je oživjeo drevno pismo. Projekt, nazvan „Pišem ti Bosančicom“, okupilo je studente likovnog i grafičkog dizajna sa Akademija umjetnosti iz nekoliko gradova, poput Sarajeva, Banja Luke, Trebinja i Širokog Brijega, kako bi spasili od zaborava autohtono pismo koje nikad nije bilo pretvoreno u tipografski font.
Sandžakpedia je omogućila preuzimanje fonta za Microsoft Windows sisteme sa ovog linka: https://download.sandzak.com/Bosancica.zip
Literatura
- "Pišem ti bosančicom", Amra Zulfikarpašić, Lejla Nakaš, ULUPUBIH, Sarajevo, 2016.
- "Stećci bosanski stil: Iliri, maniheji, bogumili", Ragib Lubovac Čelebija, Šahinpašić, Sarajevo, 2016
- Zelić-Bučan, B. , Bosančica u srednjoj Dalmaciji. Izdanja Historijskog arhiva - Split, sv. 3, Split, 1961.
- Ostojić, I. , ''Povlja, povijesni prikaz'', Split, 1968.
- Josip Bratulić i Stjepan Damjanović, ''Hrvatska pisana kultura'', 1. svezak, 8. - 17. stoljeće, str. 80