Jezičko osvješćenje u Sandžaku

Raspadom Jugoslavije i agresijom na Bosnu i Hercegovinu, Sandžak se našao u novom okruženju koje će donijeti niz promjena, kako na jezičkom planu tako i na svim ostalim poljima društvenoga djelovanja koja su se ticala egzistencijalnoga opstanka naroda. Proces nacionalnoga otrežnjenja, započet u nekoliko predratnih godina u Bosni i Hercegovini odakle se prelijevao na Sandžak, imao je znatan utjecaj i na jezičku politiku sandžačkih Bošnjaka, naročito su u tom pogledu važnu ulogu imale knjige Senahida Halilovića i Dževada Jahića.

Obnavljanjem nekada ugašenih i uspostavom novih obrazovnih, kulturnih i medijskih institucija, bosanski jezik tih ratnih devedesetih godina iznova se vraća u institucionalni, mada često od države nepriznati ili polupriznati, život Sandžaka. Obnovom rada Medrese Gazi Isa-beg 1991–1992. godine, umjesto srpskog ili srpskohrvatskog jezika uveden je predmet bosanski jezik kao maternji, što je faktički značilo da je Novopazarska medresa kao posljednja obrazovna institucija u Sandžaku koja je izvodila nastavu na bosanskome jeziku, prinudno ugašena 1945. godine, ujedno i prva institucija koja je poslije ere komunizma vratila bosanski jezik u sandžački obrazovni sistem. Pored Medrese, bosanski jezik njegovali su BZK “Preporod”, Matica Muslimanska (Bošnjačka), Udruženje pisaca Sandžaka, Nacionalna revija za politiku i kulturu “Sandžak”, Muslimansko (Bošnjačko) Nacionalno vijeće Sandžaka, Mešihat Islamske zajednice Sandžaka (kasnije Islamska zajednica u Srbiji), Časopis Glas Islama, Sandžačke novine i drugi sudionici javnoga života. Sve ove subjekte do pada Miloševićevoga režima i političkih promjena 2000. godine država je uglavnom negirala, osporavala, ignorirala, a u pojedinim slučajevima i zabranjivala, tako da se i sam bosanski jezik nalazio u opsadnome stanju, još uvijek na razini osjećaja maternjeg jezika Bošnjaka, njihovog očitovanja u verbalnoj komunikaciji, djelima pisaca i unutar samoosnovanih institucija.