Jezičke negacije i asimilacije u Sandžaku

Svjetovne škole u periodu međuraća izvode nastavu na srpskome jeziku, što izaziva dva važna procesa u jezičkome raslojavanju u Sandžaku. Prvi se odnosi na početke jezičke asimilacije, koja kreće od obrazovnih centara i administrativnih službi, odakle se većim ili manjim intenzitetom, usljed više generacija učenika koje su prošle kroz takav sistem obrazovanja, širi i među drugim slojevima društva, promovirajući srpski jezik, ekavski izgovor jata i ćirilicu kao kultivirane vrijednosti, odlike jezika inteligencije i elite. Čak su i neki autori perioda međuraća svoje uratke objavljivali na ekavici, poput Ilijasa Dobardžića, ili pojedinih pripadnika velikomedresantske generacije koji svoje prve pjesničke nemire također objavljuju na ekavici, kakve su recimo pjesme Ćamila Sijarića iz tog perioda. Posljedica toga bila je da se većina naroda distancira od te vrste “jezičkog elitizma” i intenzivira dijalekatski govor kao identitetsku vrijednost i branu asimilacijskim procesima koji su, uz sve ostale vidove pritisaka na Bošnjake i muslimane, bili slojevito razgranati od strane centralnih vlasti.

Komunističko doba

Maternji jezik sandžačkih Bošnjaka, bosanski jezik, biva, kao i na cijelome teritoriju Jugoslavije pravno-formalno nepostojeći, institucionalno se isključivo govori o srpskohrvatskome jeziku i njegovim dijalektima. Tako će, već pedesetih godina XX vijeka, Danilo Barjaktarević, dugogodišnji profesor dijalektologije na Univerzitetu u Prištini, ponuditi opis sandžačkih dijalekata u studiji, koja je ujedno bila i njegova doktorska teza, Novopazarsko-sjenički govori, u kojoj je dao klasifikaciju sandžačkih dijalekata i opis njihovih karakteristika kao dijela srpskohrvatske dijalekatske cjeline, naglašavajući prevagu srpskoga jezika kao osnovice ovih govora, s obzirom na to da je većina primjera u studiji zabilježena od informatora sandžačkih Srba i Crnogoraca, dok se bošnjački element spominje tek u slučajevima kada se, usljed općepoznatoga stanja na terenu, nije mogao izbjeći. Nešto kasnije, u općem pogledu na dijalekte srpskohrvatskoga jezika, precizniji opis i definiciju sandžačkih govora dat će Asim Peco, posmatrajući iste kao zetsko-sjenički dijalekt srpskohrvatskoga jezika.

U obrazovnom sistemu ustrajava se isključivo na srpskome standardnom jeziku, njegovim karakteristikama i posebnostima, dok se maternji jezik Bošnjaka, sada već isključivo u kolokvijalnoj i upotrebi unutar uskih porodičnih krugova, smatra nazadnim ostatkom prošlog vremena, retrogradnim naslijeđem i primitivizmom protiv koga se prosvjetni radnici moraju boriti svim silama. Presudnu ulogu u formiranju boraca za istrebljenje “retrogradnih elelmenata” u Sandžaku imala je Učiteljska škola koja je posebnim ukazom Narodne vlade Socijalističke republike Srbije formirana 1946. godine u Novome Pazaru s ciljem, kako je stajalo u proglasu, dobijanja učitelja iz “naše sredine” koji će kao pravi sinovi svog roda “predanije prionuti prosvećivanju zaostalih masa”. U naredne tri decenije (1946–1974) ova škola proizvodit će učiteljski i nastavnički kadar koji će biti raspoređen u svim sandžačkim urbanim i ruralnim naseljenim mjestima i, jer su najčešće uz profesionalno učiteljsko zanimanje imali i političko-partijsku funkciju, utjecati na to da se generacije sandžačkih Bošnjaka otuđuju od dviju temeljnih vrijednosti svog identiteta: bosanskoga jezika i prakticiranja vjere (učitelji su vodili bespoštednu borbu protiv mekteba i islamske vjeronauke).

O tome koliki je značaj dat ovoj školi i općenito njezinu djelovanju među sandžačkim Bošnjacima najbolje svjedoči Rezolucija Prvog sabora prosvetnih radnika Sandžaka održana 29–30. 4. 1954. godine, na kojem je prisustvovalo preko četiri stotine prosvjetnih radnika iz Sandžaka i više najznačajnijih državnih i partijskih dužnosnika, u kojoj se između ostaloga konstantira:

Učiteljska škola u Novom Pazaru dala je Sandžaku priličan broj kadrova koji su pokazali vidne rezultate, kako u školi tako i u prosvećivanju naroda ovog kraja uopšte. Oni su se, zajedno sa drugovima koji su došli iz drugih krajeva, uspešno uhvatili u koštac sa zaostalošću ovoga nekad zabačenog i zapuštenog kraja.

i izdaje nova direktiva prosvjetarima:

Nema uspeha u radu ako prosvetni radnik nije ne samo dobar stručnjak u užem smislu, već i ujedno pravilno orijentisan. Zato u svim našim kolektivima treba pojačati borbu za pravilno ideološko uzdizanje. Jer ako prosvetni radnik igde treba da bude stvarni prvoborac u svemu što je nazadno i što koči naš napredak, to treba da bude u ovom kraju.

Uzimajući sve ovo u obzir, postaje jasan raskorak između onoga što se naziva standardnim jezikom, i što je u tom periodu bilo načelno srpskohrvatski, a suštinski srpski jezik, i većine govora sandžačkih Bošnjaka, koji su uporno čuvali dijalekatske posebnosti kao skoro jedine preživjele elemente svoga identiteta, stvarajući prema tom zvaničnome standardnom jeziku i obrazovnom sistemu koji im se nametao kao negativnu konotaciju.

Očuvanje bosanskoga jezika u Sandžaku

Ključnu ulogu u očuvanju nukelusa bosanskoga jezika u Sandžaku, pored unutarnjeg poriva naroda, odigrali su sandžački pisci, naročito oni vezani za sarajevski i podgorički krug, koji su u svojim djelima očuvali izvornu sandžačku leksiku i na taj način uveli je u cjelovitu bazu srpskohrvatske leksike. Nemjerljiv je doprinos u tom pogledu prve i druge generacije sandžačkobošnjačkih pisaca, preživjelih svršenika Velike Medrese u Skoplju – Ćamila Sijarića, Hamdije Šahinapašića, Muhameda Abdagića, Junusa Međedovića, Mustafe Memića, Jakuba Memića, Muriza Idrizovića, Vehbije Hodžića, Sulejmana Mašovića, Kasima Hadžića i drugih – te prve poslijeratne generacije, uglavnom svršenika novopazarske Učiteljske škole – Alije Džogovića, Jašara Redžepagića, Huseina Bašića, Meha Ćorovića, Zaima Azemovića, Marufa Fetahovića, Omera Turkovića – mada se već tada javljaju i oni autori koji će, usljed osjećaja pripadnosti beogradskome kulturnome krugu, svoja djela pisati na ekavici i srpskome jeziku – poput Muhameda Mula Musića, Ismeta Rebronje i, većim dijelom opusa, Ibrahima Hadžića.

Potonje dvije generacije sandžačkobošnjačkih književnika, tzv. generacija dezorijentacije formirana pod utjecajem jugoslavenskih književnih centara i tzv. generacije tromeđe, koja je u najvećem stasavala oko pljevaljske Međurepubličke zajednice kulture, dosljedno će pratiti ovu polarizaciju, sa znatno izraženijim procentom onih koji će svoja djela objavljivati na ijekavskoj varijanti srpskohrvatskoga jezika u kojoj su komotnije mogli iskazati posebnosti sandžačke dijalekatske baze i općenito svoga maternjega bosanskoga jezika.

Zahvaljujući tome, otvorila se i mogućnost posebnih znanstvenih osvrta na jezik sandžačkih pisaca, naročito onih čija su djela u jugoslavenskim i širim okvirima bivala prepoznata te su samim time pripadali recentnoj jugoslavenskoj književnosti. Tako će 1989. godine na Filološkome fakultetu u Beogradu Hasnija Muratagić-Tuna odbraniti doktorsku tezu Jezik i stil Ćamila Sijarića. Muratagić-Tuna (1991) bavit će se jezikom i nekolicine drugih sandžačkih pisaca, poput Zuvdije Hodžića ili pak Murata Baltića.