| U sandžačkoj literaturi se govori da Ljuce potiču od plemena Kuča iz [[Bezihovo|Bezihova]], sjeveroistočno od Podgorice, iz okoline Meduna, odakle su pokrenuti 1688. godine kada je Medun pao u mletačko-crnogorske ruke. Nakon 1688. godine, dio njih je otišao u Podgoricu, a drugi se preselio u [[Kolašin]] i Nikšić. U nikšićkom kraju su neki od njih uživali znatan ugled. Iz Nikšića su istjerani 1877. godine, kada je crnogorska vojska zauzela grad, tako da danas njihovih potomaka ima svugdje u Sandžaku. Tako ih ima u [[Boljanići|Boljanićima]] i [[Mrčevo|Mrčevu]] ([[Pljevlja]]), [[Rožaje|Rožajama]], [[Boljanina|Boljanini]], [[Lozna|Lozni]], [[Zaton|Zatonu]] i [[Rastoci|Rastokama]] ([[Bijelo Polje]]), zatim [[Melaje|Melajama]], [[Rudnica|Rudnici]] ([[Tutin]]) itd. Ovi iz Rudnice su doseljeni iz Boljanine, na posjed kolašinskih [[Smailagići|Smailagića]] koji su odseljeni u [[Skoplje]], 1960. godine. | | U sandžačkoj literaturi se govori da Ljuce potiču od plemena Kuča iz [[Bezihovo|Bezihova]], sjeveroistočno od Podgorice, iz okoline Meduna, odakle su pokrenuti 1688. godine kada je Medun pao u mletačko-crnogorske ruke. Nakon 1688. godine, dio njih je otišao u Podgoricu, a drugi se preselio u [[Kolašin]] i Nikšić. U nikšićkom kraju su neki od njih uživali znatan ugled. Iz Nikšića su istjerani 1877. godine, kada je crnogorska vojska zauzela grad, tako da danas njihovih potomaka ima svugdje u Sandžaku. Tako ih ima u [[Boljanići|Boljanićima]] i [[Mrčevo|Mrčevu]] ([[Pljevlja]]), [[Rožaje|Rožajama]], [[Boljanina|Boljanini]], [[Lozna|Lozni]], [[Zaton|Zatonu]] i [[Rastoci|Rastokama]] ([[Bijelo Polje]]), zatim [[Melaje|Melajama]], [[Rudnica|Rudnici]] ([[Tutin]]) itd. Ovi iz Rudnice su doseljeni iz Boljanine, na posjed kolašinskih [[Smailagići|Smailagića]] koji su odseljeni u [[Skoplje]], 1960. godine. |
− | Dosta je Ljuca u Sandžaku preuzelo prezime Ni(k)šić po starom kraju.
| + | Neki Ljuce su uzeli prezime Nišići ili Nikšići. Ima ih u mnogim mjestima bivše SFRJ, a vrlo mnogo i u Turskoj.<ref>Dizdarević, Muharem, Pamćenje i sjećanja, 2002</ref> |